Russborough House

by | Leave a comment

P1000679-001

Produzeni vikend. Kroz drvene rebraste zastore spavace sobe provirilo je jutarnje sunce. Danas ne ostajem cijeli dan doma, prelijepo je vani za to, odlucila sam. Jos u krevetu, pocela sam razmisljati o tome kako provesti dan… bilo bi lijepo otici negdje gdje jos nisam bila.

Dobri stari Google me uputio ka Tripadvisoru i njihovoj Things to do in Dublin listi. Trinity College, Chester Betty Library, GPO, Garden of Rememberance… nista novog sve do broja 76. Russborough House? Hmmm, sto je to? Zaista je cudno da za to mjesto nikad prije nisam cula? Je li daleko, moze li se stici do tamo javnim prijevozom?

Latim se mobitela, doznam da bus linija 65 vozi ravno iz centra grada do tog, navodno, najljepseg primjerka paladijske arhitekture u zemlji, a i sire. Postoje setnice, tura po raskosnim sobama, kafic… What’s not to like? :-)

Na moju srecu, bus nisam cekala niti sekunde – jos sam malo i potrcala po Dame Street kad sam ga vidjela da prilazi stanici. Tek sam pri izlasku iz busa sat vremena kasnije doznala da ce do kraja dana jos samo tri busa proci pokraj Russborougha nazad za Dublin (od kojih mi je onaj u sedam neupotrebljiv – prekasno).

Gospodja na recepciji mi je, uz kartu za obilazak kuce, napomenula da bi, prema rasporedu, bus trebao stici u 5, ali “ne zna ima li najnoviji raspored.” Sva sreca pa se informacija moze provjeriti online, tekstom, putem Dublin Bus appa…

Ne bih rekla da je zdanje ljepotom okolisa ravno Powerscourtu, no odusevilo me svojim malim izlozbenim prostorima, trgovinom svijecama, radionicom drveta koja je intenzivno mirisala na farbu i netom oblanjano drvo. Mirisi su to mog djetinjstva, jer tata je obozavao raditi u drvetu. Uzivao bi da je mogao vidjeti sto se sve ovdje proizvodi…

P1000667-001

P1000675-001

Pogled na obliznje jezero i Wicklow Mountains, odmor za oci…

P1000680-001

Ono sto Russboroughu manjka u hektarima, fontanama i cvijecu, svakako je nadoknadjeno burnom prosloscu. Ne tako davna povijest biljezi cetiri kradje Rubensovih, Vermeerovih i Goyinih slika iz bogate kolekcije. U prvu kradju je bila upletena Rose Dugdale, ekscentricna buntovna kcer engleskog milijunasa koja je svoje bogatstvo podijelila siromasnima i Irskoj republikanskoj armiji. Ostale provale je organizirao zloglasni irski kriminalac General.

Mick Jagger, Jacqui Kennedy i Fred Astaire su samo neki od poznatih gostiju koji su imanje posjetili na poziv domacina Sir Alfreda i Lady Beit.

beits

Sir Alfred Beit, koji je Russborough kupio 1950-tih, je nakon smrti ostavio i dnevnicke zapise. U njima su, prema glasinama, ovjekovjeceni odredjeni skandali u koje je bila umijesana britanska kraljevska obitelj. Sve su to glasine i nagadjanja, za sada, jer sto u tim dnevnicima pise, doznat cemo tek 21 godinu nakon smrti kraljice Elizabete II. Tako je svojim dublinskim odvjetnicima u oporuci nalozila udovica Alfreda Beita, lady Clementine.

Ako ste pogledali Haywire, proslogodisnji film Stevena Soderbergha, ljepotu Russborough House cete moci dozivjeti u scenama dekadentne zabave kojoj je kuca idealna kulisa.

Cisto zadovoljstvo je bilo o svemu ovome cuti, prosetati okolisem, osjetiti sunce na licu, maknuti se iz grada barem na pola dana.

Tocno u pet sjela sam na bus za Dublin. Dan poslije, Russborough djeluje daleko, kao da nije svega sat vremena voznje udaljen…

Food for Thought

by | 4 Comments

Svijet je mali. Pogledam li kroz prozor pored mojeg radnog stola na poslu, vidim zgradu u kojoj sam radila do kraja 2010-te, pune cetiri godine. Cudan je osjecaj svako jutro proci pored bivse firme, baciti pogled na nekadasnji ured, zapitati se sto rade i kako su bivse kolegice…

S nekim ljudima tek nakratko ukrstimo put, neki uz nas ostanu zauvijek. Ima i onih koji se, sasvim neocekivano, ponovno pojave, nakon niza godina, i sve je kao da je netko oslobodio pause button i prica se nastavlja, tocno tamo gdje se privremeno zaustavila.

Kakav sam samo dejavu osjecaj imala prije nekoliko tjedana kad me na pauzi za rucak, u kantini, docekalo poznato lice okrunjeno kuharskom kapom. Boze, pa to je Eamonn. Otkud on ovdje?

Taj je isti Eamonn, u kantini moje bivse firme, pripremao i posluzivao hranu. Tri godine kasnije, premjesta se u zgradu u kojoj sada radim. Svijet je odista mali.

Obicno sam ja ta koja pojma nemam gdje osobu “smjestiti”, otkuda bih je trebala znati. Zaboravljam lako lica i imena. Sa Eamonnom nije bilo problema, u sekundi smo se prepoznali i uzviknuli iznenadjeno: “Hej, pa to si ti?!”

Proslo je vec nekoliko tjedana od tad. Nije vise iznenadjenje sto je Eamonn ponovno negdje u vidokrugu kad ujutro odem po jogurt i voce, ili po sendvic oko pola jedan. Danas smo cavrljali dok sam cekala da se ispeku mini kruhici koje sam namjeravala namazati debelim slojevima hummusa.

Rekao mi je da je u zgradi preko puta, onoj u kojoj smo oboje radili, vec sedam stotina ljudi. Sokirala me brojka, nisam znala koliki kapacitet to mjesto ima. Kad broj usta koja svakog radnog dana zahtijevaju rucak naraste do te mjere, posao kuhara prestaje biti sala. “Uvidio sam da vise ne vidim ljude. Samo next, next…Nitko se ne zove Next, zar ne?”

Uz topao, svjez kruh, Eamonn mi je posluzio i zrnce svoje mudrosti. Niti jedan klijent ne zeli biti bezimen. Iza te brojke na papiru, e-maila ili lica, krije se osoba koja od nas ocekuje da istinski obratimo paznju na ono sto nam govore, da razumijemo njihove zahtjeve i nacin razmisljanja, kakvi god bili.

Znanje, odredjene poruke i inspiracija nam dodju ponekad iz pravca iz kojeg smo to najmanje ocekivali. Hvala Eamonnu za danasnju food for thought!

Ovo nije zemlja za trudnice

by | 1 Comment

ili, u originalu, #nocountryforpregnantwomen. Irske su tviterasice tijekom vikenda koristile ovaj hashtag kako bi izrazile svoje nezadovoljstvo i nevjericu.

Pitanje koje Irkinje danas postavljaju je: voli li ih njihova zemlja. Vjeruje li im dovoljno da im dopusti da same odlucuju o svojem tijelu, kao sto to dopustaju mnoge druge zemlje?

Is it just me or has the government launched some war on women?

mnoge su se pitale, i nizale svoje potresne price u 140 znakova.

Zena koja je od drugog mjeseca trudnoce znala da plod nece prezivjeti van maternice. Kako je prekid trudnoce u Irskoj zakonom zabranjen, provela je sest mjeseci u rodilistu, znajuci da je beba koju nosi tesko bolesna, umire. Zasigurno joj nije bilo lakse okruzenoj novorodjencima i sretnim majkama, medju neznancima koji bi je upitali kad je termin… Otpustena je iz bolnice tek nakon sto je prirodno pobacila. Nema rijeci kojima se moze opisati kroz sto je ta zena prosla.

Moja prijateljica je, doznavsi da njena beba nece prezivjeti punu trudnocu, odlucila otputovati u Liverpool. Tisuce Irkinja, poput nje, odlaze u Veliku Britaniju gdje je abortus legalan. O tome kako se osjecaju, u stranom gradu, daleko od najmiljih u tako teskim trenutcima, mozemo samo zamisliti.

Vijest o Indijki Saviti, ciji je zivot irska bolnica podredila zivotu bebe koju je nosila, dirnula je i digla na noge cijelu zemlju. Usprkos Savitinim molbama, i molbama njenog muza da se trudnoca prekine, bolnica je odlucila ne poduzeti nista dok god se cuju otkucaji bebinog srca. Plod je umro nakon tri dana, kad je za Savitu vec bilo kasno. Sepsa se prosirila njenim tijelom, a muz ne samo da je ostao bez zeljenog djeteta, vec i bez supruge. “Ovo je katolicka zemlja,” rekla mu je babica. Vrlo katolicki i humano, ostaviti zenu da umire u mukama tri dana! I zbog cega? Radi ploda kojemu ionako zivota nema.

Nije normalno da zena, kad se nadje u ovako nezavidnoj situaciji, nema pravo odluciti ni o cemu. Da citiram Savitinog supruga, Savita je u bolnici primila njegu jednaku onoj koju bi imala da je ostala kod kuce.

U prilog ovom misljenju govori i najnoviji vladin prijedlog. Prekid trudnoce ce biti dozvoljen samo zenama koje su suicidalne. To samo po sebi nije nista novo, znali smo za to jos od slucaja X. Prasinu je diglo sljedece: kako utvrditi da je netko suicidalan. Prema prijedlogu, zena treba biti pregledana i ispitana od strane sest strucnjaka: cetiri psihijatara i dva ginekologa.

You know what? If you weren’t suicidal BEFORE being quizzed by SIX doctors, you surely would be afterwards. It’s feckin’ daft.

In Ireland an accused rapist doesn’t have to answer any questions to anyone. But a suicidal pregnant woman has to answer to six consultants.

To je tek djelic komentara kojima je javnost, barem ona tviteraska, popratila ovaj idiotski prijedlog. Za konzultaciju sa samo jednim specijalistom ceka se mjesecima. Koliko ce vremena biti potrebno da ih se okupi sest? Tko ce podmiriti njihovu skupu satnicu? Jeftinije je kupiti Ryanairov let do Engleske.

Koliko se jos ovakvih prica mora dogoditi kako bi nadlezni shvatili da zakon o pobacaju treba mijenjati? Lijecnicima su ruke vezane onim sto trenutno vazi, zene pate. Protesti, uvidjaj u Savitin slucaj o kojem novinari, i domaci i strani, revno izvjestavaju – nista od navedenog nije za sada utjecalo na to da se Irska oslobodi katolickog etosa i upliva Crkve u zdravstvo i skolstvo. Danasnji pokusaj da se glasa o promjeni zakona je bio neuspjesan. To be continued… u medjuvremenu, jao se djevojkama/zenama cija trudnoca ne ide prema planu…

Handel Festival

by | Leave a comment

Je li George Handel od samog pocetka planirao svoje djelo Messiah premijerno izvesti u Dublinu, nije poznato. Odluka je svakako bila neocekivana za Charlesa Jennensa, autora libreta na osnovu kojeg je Handel skladao svoje remek djelo. “Bio sam neugodno iznenadjen kad sam cuo da je Handel, umjesto da izvede Messiah ovdje (u Londonu), otisao u Irsku”, napisao je Jennens u prosincu 1741.

Sto god iza ove odluke stajalo, cinjenica jest da je slavni kompozitor, na poziv vojvode od Devonshirea, te zime stigao u Dublin. Tinta se, kazu, sa rukopisa Messiaha jos nije osusila, kad su zapocele pripreme za seriju od sest koncerata u velikoj dvorani Fishamble Streeta. Uvijek spreman pomoci kad su upitanju plemenite svrhe, Handel je rado pristao premijernu izvedbu Messiaha namijeniti prikupljanju sredstava za siromahe Dublina, koji su izdrzavali zatvorsku kaznu jer nisu bili u mogucnosti otplatiti svoje dugove. Nije se radilo o kockarskim dugovima, vec o nesretnicima koji nisu mogli platiti svoje racune za svijece ili ogrijev. Socijalnih sluzbi u to vrijeme nije bilo, vec su ljudi, ako su se nasli u teskoj financijskoj situaciji, ovisili o pomoci dobrocinitelja.

Premijera Messiaha je bila planirana za 12-ti travnja 1742, no naposljetku odgodjena za dan kasnije, na zahtjev nekolicine utjecajnih gradjana Dublina.

Tog se dana u koncertnoj dvorani koje, nazalost, vise nema, okupilo sedam stotina ljudi. Prikupilo se dovoljno sredstava da se iz duznikog zatvora oslobodi 142 nesretnika. Handel se u Dublinu zadrzao naredna cetiri mjeseca, ostavivsi gradu u amanet povezanost sa jednim od svojih najpoznatijih djela.

Koncertom na otvorenom, na prostoru pored kojeg je nekad stajala koncertna dvorana, ta se povezanost slavi i obiljezava. Godinama sam pokusavala cuti Messiah u Fishamble Street, no tradicija je da svake godine 13-tog travnja, tocno u jedan sat poslije podneva, Our Lady’s Choral Society izvede Messiah. Do sada je izvedba uvijek padala na radni dan, zbog posla nikako nisam mogla doci. Ove godine je, nasrecu, vikend, pa sam odlucila, rain or shine, doci i poslusati koncert.

Kisa nije iznevjerila, no zbor je bio vrlo dobro raspolozen, pozirajuci fotografima netom prije izvedbe, te prkoseci (ne)vremenu uz Singing In The Rain. Cetiri preslatke crvenokose djevojcice ispred mene su, nasmijane i razigrane, takodjer spremno pozirale iz publike.

Dirigent je u pauzama Messiaha pripovijedao o Handelovom boravku u Dublinu, te pozivao publiku na ostala dogadjanja tijekom Dublin Handel Festivala.

Koncert je zavrsio ponovnom izvedbom Hallelujah. Ovaj puta su pri svakoj otpjevanoj rijeci Hallelujah i zbor i publika, prema naputku dirigenta, dizali ruke. Dobro znana himna je odjekivala drevnom ulicom, stapajuci se sa zvonjavom s obliznjeg Christchurcha.

Jos uvijek pod dojmom fantasticne izvedbe, promrzla i pokisla, popila sam Baileys kavu, te odsetala do Konzulata kako bih glasala na izborima za Europski parlament.

Ispred mene u redu sest djevojaka koje su jutros doletjele iz Zadra. Nisu htjele propustiti izbore. Da sam se tek obrela u novom gradu, sudjelovanje na izborima bi mi bilo zadnje na pameti, no svaka im cast. U Konzulatu je pripremljena samo jedna kabina za glasovanje, pa sam morala malo pricekati dok one budu gotove. Nekoliko je djevojaka u grupi proucavalo turisticku mapu Dublina. Kad su skontale da ovdje zivim, pocele su mi postavljati pitanja: ima li ovdje buvljaka, gdje je Penneys (Primark)… Nakon duzeg vremena ponovno sam, figurativno, stavila na glavu “sesir” turistickog djelatnika, te pokazala djevojkama na mapi gdje se nalazi Mingle Market, trgovine… Osjecala sam se tako prirodno u toj ulozi, bas mi je bio gust. Kao da sam promatrala neku paralelnu sebe, onu koja je ostala u Hrvatskoj i radila za turisticku agenciju, odgovarala na pitanja o znamenitostima, smjestaju, bila diplomaticna cak i onda kad bi se najradije izvikala i psovala. I dobre i lose strane rada s ljudima, svemu sam se naucila na svojim prvim poslovima u turizmu. Jos uvijek mi ta iskustva dobro dodju.

Ne zaboravite sutra izaci na izbore, ma koliko vam govorili da nema smisla, da ce biti izabrani oni koje najmanje zelite, da je sve to samo sema da se odredjene ljude postavi na dobro placena mjesta u Bruxellesu. Kako god zavrsilo, sto god stajalo iza toga, barem cete ostvariti svoje demokratsko pravo.

Georgian House Museum

by | 3 Comments

Poput Rijeke, i Dublin je sustavno rusio svoju povijesnu jezgru. U nastojanjima da se grad modernizira, nicale su stambene zgrade i nova predgradja, a ljude se iseljavalo iz oronulih kuca u sredistu grada. Gregorijanska arhitektura, koja je u Dublinu cvala od ranog osamnaestog stoljeca pa sve do polovice devetnaestog stoljeca, te zauvijek promijenila lice grada, odjednom je postala staromodna, nazadna. Podsjecala je na stoljeca britanske vlasti nad Irskom, na ustajali svijet tradicionalne dublinske “drustvene sezone”, maskiranih balova, salona i prijema u dublinskom dvorcu. Nova, mlada, samostalna irska drzava rusila je nekad otmjene, no tada vec vidno zapustene gradske rezidencije dublinske gospode, koja je u velikom broju ili odselila, ili ostala bez nasljednika i bogatstva.

Crvena opeka, prekrasno obojena i ornamentirana ulazna vrata, dimnjaci poredani poput vojnika na svecanoj paradi – sve je to zamijenjeno bezlicnim, sivim kutijama od zgrada, te kontroverznim kreacijama arhitekte Sama Stephensona.

Nekad se Dublin mogao pohvaliti najduzim nizom gregorijanskih zgrada na svijetu. Nazalost, kako bi se napravilo mjesta za zgradu sredisnjice Electricity Supply Boarda, citav blok od dvanaest kuca u tom nizu je srusen 1976-te. Neprocjenjivi gubitak za grad, zbog kojeg se ESB, petnaest godina kasnije, pokusao ispricati obnovom jedne zgrade u toj ulici, Fitzwilliam St No 29. Tako je svoj zivot zapoceo jedinstveni muzej posvecen prikazu svakodnevnog zivota u Dublinu osamnaestog stoljeca.

Clanak online magazina Archiseek, koji obradjuje teme iz irske arhitekture, je potez ESB-ja prokomentirao na sljedeci nacin:

This is scandalous when you appreciate what they destroyed. It only further displays their disregard for Georgian architecture in that they can assume that by restoring one single building to a theme park attraction they can apologise for the atrocity that they committed on the city of Dublin.

Ne bih usporedila Georgian House Museum s tematskim parkom, no slazem se da nikakva “plemenita” gesta nece vratiti ono sto je zauvijek poruseno i zgazeno. Cijela prica postaje jos zalosnija nedavnom odlukom ESB-ja da muzej privremeno zatvori do lipnja, kada ce se vrata te prekrasne kuce ponovno ovoriti, no s jednom bitnom promjenom: umjesto vodica, posjetitelje ce docekati natpisi (storyboards) putem kojih ce se nuditi sva objasnjenja o eksponatima, sobama i nacinu zivota.

Nesto sto je osnovano u znak isprike, postalo je tek teret od pola milijuna eura godisnje, stavka na bilanci, zbir troskova i prihoda. Nazalost, troskovi su veci, pa se idemo rijesiti vodica, dragih, vremesnih gentlemana koji su svaku, ponekad suhoparnu informaciju, okitili anegdotama, irskim sarmom i naglaskom, te smislom za humor. Ne moze se to nadomjestiti, stovise, ova promjena moze dovesti do smanjenja broja posjetitelja, te konacnog zatvaranja. Broj dana kad je muzej otvoren ce se ionako smanjiti sa sest na pet tjedno, k tome se ponovno zatvara u listopadu, i pitanje je hoce li se nakon toga ponovno otvoriti…

Postoji prijedlog kako smanjiti troskove, namaci dodatna sredstva, uz istovremeno odrzanje istog nivoa usluge. U ESB-ju, nazalost, nisu spremni za pregovore na tu temu. Od jucer, muzej je zatvoren, i vodici se u njega nece vratiti.

Za Uskrsnji sam vikend odlucila ponovno obici kucu, dok je jos sve po starom. Poslusala sam, jos jednom, pricu o mladim sluzavkama koje su za penny na dan donosile vodu iz obliznjih gradskih cisterni, odrzavale vatru, prale odjecu, cistile nocne posude. Tezak je to bio posao, no bile su zahvalne sto ne gladuju.

U to doba, vase je mjesto u drustvu bilo odredjeno dijelom kuce ili sobom u kojoj ste povodili najvise vremena. U salonima gregorijanskih kuca, obitelj i njihovi gosti bi razgovarali pod svjetlom svijeca koja se odbijala o kristal visecih lampi. Salon se najcesce nalazio na prvom katu. Zastori na prozorima, koji su se duzinom protezali skoro od poda pa do stropa salona, nikad nisu bili spusteni, upravo zato da bi prolaznici sa ulice mogli sve dobro vidjeti.

Poput tih prolaznika, mi smo posjetom Georgian House Museumu imali prilike zaviriti u taj fascinantan svijet, koji je, uz price vodica, zazivio intenzivnijim bojama i detaljima. Priznajem, pristrana sam, buduci da sam godinama radila kao turisticki vodic. Samo cu jos reci ovo: gdje nema ljudskog kontakta, nema ni duse…

Ferocious Mingle Marcade

by | Leave a comment

Dublin me s vremena na vrijeme razocara i rastuzi. Volim njegovu povijest, price, atmosferu i craic. Da ne spominjem muzeje, parkove i pubove, pisce, pjesnike i glazbenike. Ipak, kud god pogledam, cak i u vlastitom susjedstvu, vidim zgrade u razlicitim stupnjevima raspadanja, zatvorene trgovine, zapustene gradske ulice pune rupa, zbog kojih voznja dublinskim asfaltom djeluje poput voznje bijelim seoskim putem.

Kontrast je itekako vidljiv kad se laganom, kratkom setnjom udaljite od prekrasnog ambijenta Cow’s Lane, te uputite u smjeru mog naselja. Zamijetit cete ocuvani djelic srednjovjekovnog gradskog zida, nakon kojeg ulazite u Thomas Street, zilu kucavicu dublinske cetvrti Liberties.

Rijec sloboda u nazivu ima korijene u srednjovjekovnoj regulativi prema kojoj je ovo podrucje izvan gradskih zidina bilo oslobodjeno od placanja poreza, uz dodatne privilegije poput slobodnog trgovanja, te vlastitih propisa i sudova. Vec stotinama godina uz Thomas Street, kao i uz okolne srednjovjekovne uske i krivudave ulicice, ljudi trguju, tkaju, rade u obliznjem Guinnessu. Svatko ce vam reci da je ovo jos uvijek “stari Dublin”, gdje se svi znaju, jedni druge podrzavaju, njegujuci time community spirit.

Glumac Jeremy Irons i njegova supruga Sinéad Cusack su odabrali upravo Liberties za svoj dublinski dom. Studenti koji pohadjaju National College of Art and Design su prije osam godina protestirali protiv odluke da se fakultet iseli iz Thomas Street (kampanja je bila vrlo uspjesna).

Vicar Street je od otvorenja 1998-me ugostio brojne slavne bendove i pjevace, poput Boba Dylana i Nicka Cavea. Osnivaci irskog benda Script, te Imelda May, su odrasli u Liberties. Tu je i fantastican pub Thomas House, gdje Griff svake posljednje nedjelje u mjesecu pusta Americana i country glazbu… Mediterranean Food Market je prije desetak godina drzao jedan Bosanac. “Ucis li ti sta njega po naski?” znao bi me pitati kad bi Griff i ja dosli u kupovinu. Trgovina je promijenila vlasnika, no i dalje tamo idem po Mikado cokoladu s rizom, Cokolino, Domacicu i Jadro napolitanke!

Sve je to vrlo simpaticno i lijepo, no nazalost, ono sto ce svaki turist primjetiti prilikom hodocasca od centra grada prema Guinness Storehouse je zapustenost Thomas Street. Neugodno je i samim Dublincima:

A Lidl shop that could moonlight as a mental hospital, the toilet paper and teabags market along the street, in front of the stained carpet shop, the crying drunks, the Chinese shop that looks like someone’s attic fell through their ceiling, that graffiti that says I’mpossible, but with a ‘tittle’ on the capitalised I, any number of knocked or derelict buildings… Yeah, the street linking Christchurch and the Guinness Storehouse could do with a lick of paint alright.

Lots of buildings down towards James Hospital have been given to Saint Vincent de Paul and other charities for homeless and people with mental health issues.This seems to have ‘ghettoised’ these people and that’s why the area is full of drunks and nutjobs.

As a business owner on Thomas Street I can say there are serious issues with drug clinics, alcoholic drop in centres, drug dealers, general mental cases and abandoned buildings all up and down the road.

Prosle je godine Dublin Civic Trust pripremio studiju o obnovi ulice. Predlozili su da Turisticka zajednica, Lutrija i gradska uprava prikupe €100,000 za projekt. Svi se slazu da nesto treba uciniti, no ako se predlozena suma i prikupi, nece biti dovoljna, kazu, niti za to da se ulica ocisti od smeca i zvakacih guma.

Usprkos ociglednim problemima, Thomas Street mi je neizmjerno draga. Moje najnovije otkrice, i biser ulice, je Ferocious Mingle Marcade, natkriveni buvljak u kojem cete naci svega: od rabljenih knjiga, odjece i sesira, pa do slika, nakita i svijeci; naslo se mjesta i za prorocicu koja gleda u karte. Mingle Market nije tek obicni buvljak, skup standova sa robom. Ima i svoju tematiku, a to je viktorijansko doba. U kojem god smjeru da pogledate, za oko ce vam zapasti neki od detalja: prastari gramofon, fotografija, skulptura, barsun boje trule visnje, antikne stolice. Cudan spoj udobnosti 21-vog stoljeca i estetike 19-tog stoljeca, netko je jednom rekao za Mingle Market, i time, po meni, najtocnije opisao vibru tog mjesta. Nedjeljom su svi prodavaci odjeveni po modi pretproslog stoljeca, ili u neobicne kostime. Obicaj postuje i Alberto, ciji je restoran sicilijanske hrane tek nedavno poceo s radom. Od pet sati ujutro, Alberto priprema svoje paste i kruh, koje ce posluziti ogladnjelim posjetiteljima buvljaka.

Ono sto Mingle Market cini jedinstvenim je prostor sa sjedalima poput onih u kinu, ispred pozornice i velikog projektora. Vrte se filmovi Stana Laurela i Olivera Hardyja, ili Charlija Chaplina. Na pozornici se redovito pjeva i prebira po klaviru ili gitari. Truly DiVine and Her Indulgents se uklapaju savrseno u ambijent, s uzivanjem bi se moglo odgledati cijeli nijemi film uz njenu live glazbu.

Na Uskrsnju sam subotu sa prijateljicom ispijala cappuccino. Mingle Market se cinio savrsenim izborom – prijateljica studira antropologiju, pa je dobila je interesantan zadatak za esej: promatrati ljude na odredjenom mjestu gdje se okupljaju, pokusati razgovarati sa nekima od njih, te doznati sto ih je upravo tu dovelo.

Prijateljica nije djevojka od najnovijih gadgeta, tableta i pametnih mobitela. Donijela je samo notes, kojeg smo joj Griff i ja poklonili prosle godine prije njenog puta u Libanon. Pazljivo je promatrala posjetitelje, vlasnike standova, osoblje za sankom, njihovu cool odjecu i sesire, pokusala razabrati o cemu razgovaraju… zapazanja je uredno biljezila. U jednom trenutku je sasvim slucajno otvorila posljednju stranicu notesa, na kojoj je, muskim, sitnim i mjestimice necitljivim rukopisom, netko napisao pjesmu.

“Cudno”, rekla mi je, “Ne znam tko je, i kad, ovo mogao napisati!”

Nismo vise toliko marile za promatranje ljudi, nasa se paznja usmjerila ka pjesmi. Je li njen autor mozda backpacker kojeg je upoznala u Libanonu? Bilo je neceg cudnog/neobicnog/romanticnog? u tome da je neznanac, u trenutku kojeg se ona nikako nije mogla prisjetiti, uzeo notes i napisao pjesmu, krisom i spontano.

“Procitaj sto pise, ovo je creepy…” rekla je, priblizavajuci mi notes kako bih mogla bolje odgonetnuti stihove.

“Ti, promatracico ljudi, otkuda dolazis?
Ljudima postaje neugodno od tvog prodornog, ispitivajuceg pogleda…”

procitala sam naglas nekoliko pocetnih redaka.

Koliko dugo su stihovi bili zapisani u notesu, tko zna, no zacudna stvar je da ih je prijateljica otkrila tek prekjucer, i to dok je promatrala ljude u Mingle Marketu!

Da, Mingle Market, sa svojim vintage slikama, skulpturama i odjecom, tamnocrvenim barsunom i laganim zvucima klavira koji bacaju na jazz, djeluje kao mjesto gdje se ovakve, pomalo cudne i tajanstvene stvari mogu dogoditi… ako ikad posjetite Dublin, na putu do Guinnessa zastanite tamo i popijte kavu.

Nisam danas planirala napisati post. Kriva je, naravno, kisa…

by | 1 Comment

O, da, padne kisa u Rijeci. I to ona zbog koje se otvore sve sahte, a strme se ulice pretvore u potoke. Kise svih varijacija, od kratkog, intenzivnog ljetnog pljuska, pa do dosadnog sipuckanja koje traje nekoliko dana.

Kisu volim, ponekad. Slusati lagano bubnjanje njenih kapi o prozor, praceno hujanjem vjetra koji ih nanosi u svim pravcima.

Volim, jer znam da ce nakon kise zasjati sunce, ocekujem te kristalno plave i svjetlom okupane dane. U Rijeci, znam da necu morati cekati dugo.

Dublin voli sve nijanse sivoga. Nema odmora od te boje, jedino pogled na crvenu ciglu njegovih zgrada nudi malo sarolikosti. Navecer, po mokrim plocnicima, odsjaj ulicnih lampi, primamljivih izloga i reklama. Cini mi se, ponekad, da tom sivilu nikad nece biti kraja, kao da su se teski oblaci zavjetovali da ce permanentno bdjeti nad ovim otokom i stititi ga od suncevih zraka.

Dublin must have done something awful in a previous life to deserve this weather.

rekao je irski pisac i producent Colm Tobin danas na Twitteru.

Da. Sve što mozemo je: sjesti u pub, pored razigrane vatre u kaminu, raspredati price, anegdote i sale. Irska, i kisa, su milostive prema svim oblicima pisane i izgovorene rijeci.

Nisam danas planirala napisati post. Krivite, jasno, kisu…

- Posted using BlogPress from my iPhone

O jednoj pjesmi

by | Leave a comment

Cula sam vec jednom ovu pjesmu na televiziji. Mlada irska pjevacica je tom prilikom, u razgovoru sa legendarnim voditeljem Gay Byrneom, pripovijedala o ranim danima svoga braka sa Englezom Darrelom Highamom, dok su jos bili struggling musicians i zivjeli u dijelu Londona zvanom Kentish Town. Neizmjerno simpaticna, cool, otvorena, prizemljena, odrasla u radnickoj obitelji s korijenima u obliznjoj dublinskoj cetvrti Liberties, Imelda je nakon tog intervjua postala moja lokalna heroina. Smijala sam se i plakala u isto vrijeme slusajuci anegdote iz njenog zivota, i pozeljela da s Imeldom provedem barem par sati u pubu na casici razgovora.

U ranim danima njihove veze, Darrel je prodao auto kako bi mogao posjetiti Imeldu u Dublinu. Zajednistvo na osobnom i umjetnickom planu (on je gitarista u Imeldinom pratecem bendu), je toga bilo vrijedno. Proslog su ljeta postali roditelji prekrasne djevojcice!

Poklonila mu je i tu pjesmu, Kentish Town Waltz. Ponovno sam je cula na televiziji sinoc, u emisiji specijalno uredjenoj za praznik Svetog Patrika. Predsjednik je u svoju rezidenciju, Áras an Uachtaráin, pozvao grupu darovitih irskih umjetnika: pjesnike, glumce, glazbenike. Imelda i njen muz bili su dio te grupe. Pracena Darrelovom gitarom, Imelda je pjevala od srca, izmjenjujuci poglede i osmjehe s njim. Predivna energija se osjecala izmedju njih dvoje, jer – Kentish Town Waltz je njihova prica, oni su setali ulicama te londonske cetvrti bez prebijene lipe, jeli isti gulas tri, pa i cetiri dana zaredom… To je i prica svih onih koji su u vezi prosli kroz neka teska vremena i iskusenja, a nisu odustali.

Sljedeci put kad se naljutim na muza, i kad mi dodje da sve posaljem k vragu, prisjetit cu se ovih stihova…

Do you remember we traipsed around
From pub to pound shop through Kentish Town
Only a fiver to our name
The drunk on the doorstep had more to our shame

Living over the offy had its trials
The fights all night out there and inside
And those stews that lasted three days into four
and those dreadful bailiffs return to our door

But we stuck with each other with all our might
We pulled it together and held on tight
And I’m glad for us, yeah I’m glad mo chroi
But its nothing to anyone ‘cept you and me

There are wrongs for every right,
there’s ups & there’s downs
But you’re the one for all my life
My true love I have found,
yeah you my love I found

I watched the moon cover the might of the sun
That weird evening light at a quarter past one
And I knew in my head as you lay in our bed
That you’d stay in my heart till the day I was dead

We killed each other then loved in time
And laughed till we almost cried
Yeah we cried as well when it all went to hell
And my heart it broke till I swear it died

Oh you’re good at the things that I’m hopeless at
And I noticed what you ignore
But its when I see you’re not perfect for me
Its then I love you more & more….

Nemam vremena…?

by | 2 Comments

Dogadja nam se gotovo svakodnevno: pozelimo nesto, zamislimo trenutke, ispunjenije, svjetlije, ugodnije i ljepse uz to nesto. Izdvojit cemo dovoljno vremena, nauciti svirati taj bendzo. Kupili smo prirucnike i note. Na polici Billy Bookcasea su uredno poslozeni udzbenici i radne biljeznice za ucenje hrvatskog, talijanskog… Ja cu posve tecno govoriti talijanski, a muz hrvatski; nasim malim stanom ce, barem koju vecer i vikendom, odzvanjati zvuci gitare koju smo kupili prije nekoliko godina. Pronaci cu recepte za omiljene kolace i sama ih ponekad ispeci. Da, stici cemo.

Istina je, medjutim: ne stizemo. Potaknuti najboljim namjerama krenemo, no uglavnom ostane na tome – krenuli smo, imamo sto je potrebno za pocetak, samo, kako ne posustati? Imam osjecaj da moji interesi, i znanje koje imam, idu vise u sirinu – znam nesto malo, nacula sam, procitala clanak na Netu – no za neku dublju diskusiju ne bih bila spremna.

Svekar je muzu govorio, dok je kao dijete isao u muzicku skolu i ucio svirati klarinet, da bi bilo steta ako “od toga nista ne bude“. Osobno nisam toliko pragmaticna, razumijem potrebu da nesto naucimo, cisto iz gusta, a ne radi karijere ili moguce zarade. No, zalosti me sto sam u zadnjih deset godina samo jednom cula muza kako svira klarinet, u crkvi prigodom vjencanja nasih prijatelja. Vidjela sam ga tada u drugacijem svjetlu, i ponovno se, radi tog njegovog, meni do tada skrivenog talenta, malkice zaljubila. To su trenutci koji se pamte…

Kao dijete sam mislila da mogu sve – osim slikanja, koje me nikad nije privlacilo. Pjevala sam, plesala, pisala pjesme i price. Kako sam odrastala, tako sam sve manje vjerovala u sebe i ono sto mogu. Umjesto sklonosti ka povijesti, knjizevnosti, jezicima i glazbi, dopustila sam da prevladaju kompleksi, pragmatika i “zdrav razum”. Ekonomija, turizam, da, tu bi trebalo biti posla. Tu cu najvjerojatnije uspjeti upisati faks. To su bila moja razmisljanja prije dvadeset godina, no sada, iz nesto zrelije perspektive, zalim sto barem nisam pokusala nesto drugo. U to sam vrijeme bila uvjerena da bolje i vise ne mogu. I tako, jedini mi je kreativni ventil sada ovo moje piskaranje :-) Nastojim redovito objavljivati, jer… ako mogu “prigovarati” muzu sto nikad ne uzme gitaru u ruke, moram pogledati i sebe, kojim interesima posvecujem, ili ne posvecujem, dovoljno vremena. Nakon dana provedenog na poslu, lijepo je sjesti u tisini i polumraku, pretakati u rijeci ono o cemu razmisljam i sto zelim podijeliti. Televizija je ugasena, nema buke i pasivne konzumacije sadrzaja, samo osjecaj da nesto stvaram, ma kako malo i nevrijedno bilo. Meni dovoljno…

Sto mi je uljepsalo ovaj skoro pa proljetni dan…

by | 1 Comment

Subotu vise ne mogu zamisliti bez odlaska u malu zalogajnicu u Capel Streetu. Red za slobodni stol se prostire do ulice, no tko god je jednom probao njihove sendvice i juhe, razumjet ce i zasto – tu se posluzuje brunch vrijedan cekanja. Sve se priprema od svjezih namirnica, sve je handmade: od granole, sokova, muffina, salata, janjetine servirane uz jecam i putar s cimetom… Osoblje je super ljubazno – zapravo, oni su i razlog zbog kojeg pisem ovaj post.

Na srecu pa nisu (za sada!) od onih restorana i zalogajnica u kojima je zabranjeno Instagramiranje! (postoji li ova rijec?!) Ne znam sto da mislim o tom pravilu. Vremena se mijenjaju, a s njima i sto je prihvatljivo, a sto ne kad smo u restoranu. Mobitel na stolu i zujanje po drustvenim mrezama dok sam u drustvu smatram nepristojnim. Je li zaista potrebno dijeliti s nasom online “publikom” bas sve? Kao da nam vise nije dovoljno to sto je grupa prijatelja rado pristala odvojiti nesto dragocjenog vremena za nas, in real life. Necije vrijeme i apsolutna paznja su poklon, priznanje, vrjednije od bilo kojeg lajka na Facebooku, ili mentiona na Twitteru.

Ne mogu poreci da su drustvene mreze postale dio zivota, pa, ako sam zaista odusevljena ambijentom restorana i hranom, velika je vjerojatnost da cu naci zgodan trenutak za checkiranje na FourSquareu, i za fotku ili dvije na Instagramu. Rijetko fotografiram hranu. Danas sam, na primjer, slikala pogled s prozora zalogajnice, zanimljive limenke u kojima posluzuju secer, te donose pribor za jelo. Na Twitteru sam prokomentirala:

Capel St is one of my fav streets in Dublin, and the best brunch place is located here!

S vlasnikom zalogajnice uvijek izmjenim rijec ili dvije dok placam racun pri odlasku. Ljubazan je i cool, a danas me posebno odusevio kad je u razgovor ubacio “hvala”, na hrvatskom! “Ha, citali ste moje tweetove”, nasmijala sam se. I ne samo to, potrudio se, usred guzve u kojoj je bio, zaviriti u englesko-hrvatski rjecnik. Eto, trenutci poput ovih su za mene ono sto drustvene mreze rade dobro, i na osobnom, i na poslovnom nivou. Nasla sam mjesto u kojem me prepoznaju, koje cu cijeniti vise, jer se netko potrudio da dozna tko sam zapravo ja, ma kako povrsno to bilo. I sigurna sam, dok god je vlasnik restorana takav kakav je, posao ce mu cvjetati, i redovi ce ispred vrata biti sve duzi… :-)